"Slušajte, vas dvojica mazdrpana", stari je imao kreativne izraze u oslovljavanju mene i mog brata. Današnji "zvizgonja" je sredinom osamdesetih bio “mazdrpan”. "Odaberite sport kojim ćete se baviti. Ali da se plaho ne biste umarali, ja sam to već uradio za vas. Trenirat ćete karate!" Ovo je bila jedna od dalekosežnijih odluka mog starog. Od brata sam bio stariji samo godinu i po, te smo jedan drugom bili idealni sparing partneri. Belaji su nastajali kad nove poteze nismo vježbali samo u sali našeg karate kluba nego i u svom stanu. Takve "vježbe" bi se obično završile plačem mog brata jer sam ga – po ko zna koji put – dobro namlatio. Onda bi stari došao u sobu i namlatio nas obojicu, tako da je brat fasovao dupli degenek. U toku ovih rituala razradio sam taktiku kako da “izlevatim” starog, tik prije nego što nas opet istuče. Helem, kako je brat bio nižeg rasta i svojom konstitucijom slabiji od mene, logično je bilo da je on u našem “konfliktu” (ako bi "nezavisni mediji" izvještavali o našim treninzima, vjerujem da bi koristili ovu riječ) – a ustvari radilo se o masakru nad mojim bratom (ako bi nezavisni mediji izvještavali o našim treninzima, vjerujem da bi koristili ovu riječ) bio žrtva. Da bih kaznu koja se sastojala iz ubrzanog slijeda kontakata kaiša (omiljena rečenica mog starog u ovim situacijama: "Idi, izaberi kaiš kojim ću te namlatiti") po mojoj stražnjici, pokušao odagnati od vlastite guze razvio sam taktiku: kad primijetim da sam bratu zadao težak udarac nakon kojeg bi uslijedio njegov plač, teatralno bih se bacio na pod i počeo da zavijam kao prebijen pas. Kao bajagi, ja sam žrtva, a ne brat.

U ovoj anegdoti je otprilike skrivena taktika Izraela i način na koji se ponaša u „konfliktima“ s Palestincima. Ne računa se činjenično stanje na terenu, nego emotivno, kreirano u glavama posmatrača diljem svijeta. Pri tome se koriste varijacije gore spomenute taktike

“Susjedne države Izrael žele izbrisati s lica zemlje

26.10.2005. godine bio je dan kad je iranski predsjednik Mahmud Ahmedinedžad izgovorio rečenicu koja od tada igra centralnu ulogu u tvrdnji da iranski atomski program ima za cilj uništenje Izraela. “Izrael mora nestati s lica zemlje,” bile su njegove navodne riječi. Ova rečenica je najčešće citirana izjava jednog političara s Bliskog Istoka tako da je u međuvremenu postala dio zajedničke svijesti. Samo, u rečenici ima jedna kvaka, nju Ahmedinedžad nikad nije izgovorio i, kako reče Churchill: “Dok laž obiđe oko svijeta, istina još nije ni obukla cipele.”

17. januara 2008. godine njemački politički aktivisti su uputili otvoreno pismo saveznoj centrali za političku edukaciju (“Bundeszentrale für politische Bildung” – BPB) i zahtijevali uklanjanje ove rečenice iz njihovog “dosijea o antisemitizmu”. U svom pismu članovi projekta “Arbeiterfotografie” su ukazali na (ne)namjernu traljavost u prijevodu s perzijskog jezika i na istraživanja koja je u engleskim novinama “The Guardian” objavio novinar Jonathan Steele. Ispravan prijevod rečenice glasi: “Okupacijski režim mora postati dio historije”. Nakon tromjesečne razmjene pisama, BPB je uvidio grešku i u svom (prerađenom) dosijeu je izostavio prvobitno korištenu rečenicu i umjesto toga objavio cijeli govor iranskog predsjednika.

U čemu je poenta?

Izrael sam sebe predstavlja kao žrtvu i teror nad susjednim državama (Palestina, Liban, Sirija, Irak) stavlja u kontekst “odbrambenih napada”. Poenta nije u tome šta Ahmedinedžad govori, nego u tome šta Izrael po tom pitanju radi; dovoljno je samo pogledati kartu Palestine u zadnjih 60 godina pa da vam bude jasno da nije Izrael taj koji je u opasnosti da nestane (čime opravdavaju svoje vojne akcije protiv susjednih država) nego Palestina kao država.

Izrael s lica zemlje iz godine u godinu briše Palestinu, kako prenose njemačke novine “die Zeit” izraelske kolonije su od početka “mirovnog procesa” iz 1991. godine na teritoriji Zapadnog Jordana rasle za 5,5%. Svake godine. Što znači, bude li se nastavilo ovim tempom, Palestine za 20 godina neće više biti. I pored ovakvih činjenica izraelski i procionistički aktivisti diljem svijeta dan za danom ponavljaju kako je Izreal ugrožen od “poludjelih političara” koji žele cioniste pobacati u more. Činjenice govore drugi jezik, Izrael briše Palestinu s lica zemlje i onda izvrće riječi političara koji u govorima traže prestanak okupacije Palestine.
Rat se teško može prodati domaćem stanovništvu i uvijek kad se sprema rat protiv treće države potrebne su konstruisane situacije iz kojih će se roditi casus belli, odnosno povod za rat. Za Prvi svjetski rat to je bilo namjerno slanje putničkog parobroda “Lusitania” na njemačka torpeda, u Drugom svjetskom ratu to je bio “iznenadni” napad Japanaca na Pearl Harbor, debilni patrioti zapadne hemisfere su klicali Prvom zaljevskom ratu nakon izvještaja o iračkim vojnicima koji iz inkubatora vade kuvajtske bebe i bacaju ih na pod bolnice. Čak je i kuvajtska medicinska sestra koja je navodno bila uposlena u jednoj od bolnica pred UN-ovo glasanje o američkoj agresiji na Irak 1990. godine apelirala na emocije članica UN-a da pomognu njenoj zemlji. Kasnije će se saznati da je navodna medicinska sestra bila, ustvari, kćerka kuvajtskog ambasadora u SAD-u i da je cijelu kampanju njenog srceparajućeg nastupa organizirala PR agencija.
Drugi zaljevski rat je nastao iz slične laži, radilo se o historijskom nastupu Colina Powella pred istim tim UN-ovim Vijećem sigurnosti kad je pričao o Sadamovom oružju za masovno uništenje. Tek nakon što je rat počeo, saznali smo da je sve bila dobro inscenirana laž, ali već je ubijeno desetine hiljada ljudi.
Tako je i jedina svrha navodnog Ahmedinedžadovog citata zastrašivanje zaglupljenih masa, dok u isto vrijeme činjenice govore sasvim drugi jezik.

Odvajanje motiva od djela

Prilikom “skandala” na samitu u Davosu, izraelski predsjednik Šimon Perez je upitao brku Erdoana kako bi on reagovao da neko svaki dan granatira Istanbul.
Procionistički apologeti koriste slične primjere. U dnevnim novinama FAZ izraelska historičarka Fania Oz-Salzberger njemačke čitaoce naivno pita kako bi se oni ponašali da im njihove komšije svaki dan bacaju molotovljeve koktele na kuće. Zar im ne bi nekad “pukao film” i zar ne bi krenuli da zaštite svoje živote i imetak?
Procionistički aktivisti sjeverne Amerike imaju varijaciju ovog primjera, te Amerikance pitaju kako bi se oni ponašali da im na jug zemlje svakodnevno padaju granate ispaljene iz Meksika, odnosno na sjever ispaljene iz Kanade?
Iako na prvi pogled različiti, svi ovi primjeri imaju jednu zajedničku stvar, a to je odvajanje djela Palestinaca od njihovih motiva, te se djela tumače kao izraz potpune iracionalnosti palestinskog mozga. Stvari se postavljaju tako da Palestinci nemaju nikakvog motiva za svoje postupke te to čine iz čiste zlobe i čista mira. Kao da bi neko granatirao Istanbul bez ikakvog motiva. Kad vaš “komšija”, kojeg decenijama ubijate, šikanirate i ponižavate, počne da se brani, onda se nevino pitate “šta mu bi odjednom”.
Moj najomiljeniji primjer je ovaj s Kanadom i Meksikom (valjda se oko njega nije plaho zahmetilo, znajući da prosječni Amerikanac ne gleda tako daleko). Amerika nije otela niti dijelove Kanade niti Meksika. Amerika nije za 2 sedmice ubila preko 2.000 ljudi niti u Kanadi niti u Meksiku, pa zbog čega bi uopće Kanađani ili Meksikanci trebali granatirati SAD? Da ostanemo u primjeru, ako je Gaza postala suverena izraelskim povlačenjem iz te oblasti 2005. godine, tek bi onda trebala da ima pravo da se bori protiv opsade i izgladnjivanja.

Izrael se brani od napada Hamasa

Ovo je također jedna od najvećih laži koje se koriste u proizraelskim izvještajima. Ovdje, kao i u slučaju nestajanja Palestine s lica zemlje, dovoljno je da se pogledaju brojke ubijenih. A one kažu da je od Hamasovih granata, ispaljenih na teritorije koje je Izrael okupirao nakon 1967. godine (a UN-ova povelja daje pravo svakom narodu da se bori protiv okupacije svoje zemlje) od povlačenja izraelskih vojnika 2005. godine pa do danas, poginulo cijelih 11 cionističkih kolonista. S druge strane Izrael je samo u toku 2005. godine ubio 1.290 Palestinaca među kojima je bilo 222 djece.
Ovdje možemo ubrojati i podatke da postoji 65 rezolucija protiv izraelskih postupaka, a nijedna protiv palestinskih. Jedan Izraelac je u palestinskom zatvoru dok se u izraelskim zatvorima nalazi 10.756 Palestinaca. Palestinci u mirnom dobu nisu uništili nijednu izraelsku kuću, dok su cionisti (za vrijeme mira) uništili 18.167 palestinskih kuća. Izrael u Palestini ima 223 ilegalna naselja, dok su Palestinci izbjeglice u vlastitoj zemlji.

Teroristi će iskoristiti zadnje dane Bushove administracije za svoje napade.

Tako i bi! Jedna od rijetkih izjava s kojom se slažem, a da su je izrekli nezavisni novinari Osovine dobra. (Jedna druga je bila izjava Cheneyja da su glavni izvor problema u Iraku teroristi koji dolaze iz stranih zemalja. Normalno, ovdje nije mislio na pripadnike svoje vojske).
Izrael je prekinuo primirje granatirajući 4.11.2008. jedan od tunela kojim se snabdijevala Gaza iz susjednog Egipta. Tom prilikom su poginule četiri osobe i, ako zavirimo u kalendar šta se još desilo toga dana, vidjet ćemo da je pažnja svijeta bila usmjerena na SAD gdje su održani izbori za novog predsjednika. Analitičari su imali pravo! Teroristi su uistinu iskoristili našu maksimalnu zaokupljenost Amerikom da nismo ni primijetili da su ubili četiri nedužne osobe u Palestini.
Izrael je svoju vojnu akciju prekinuo u januaru 2009. godine. Kojeg januara tačno? Istog onog kad je Obama zvanično postao predsjednik SAD-a, čime je predskazanje o “zadnjim danima Bushove administracije” bilo “u sridu”. Kakve li slučajnosti!

“Arapi spremaju drugi holokaust nad Jevrejima”

Još jedna od tvrdnji koje stoje u dijametralnoj suprotnosti s postupcima države Izrael. Možemo nagađati šta “Arapi” spremaju nad Jevrejima. Ali ono u šta sigurno možemo biti sigurni jeste da isti ti Jevreji već aktivno provode holokaust nad arapskim muslimanima Palestine.
19.10.2000. godine, UN-ova komisija za ljudska prava je osudila Izrael zbog „zločina protiv čovječnosti“. Važno je napomenuti da ovaj izraz ima svoje utemeljenje u članu II Ženevske konvencije o genocidu koji je izglasan 1948. godine. Ova konvencija je pravna i univerzalna kodifikacija zločina koje je Hitler počinio nad Jevrejima. Zamisao je bila takva da se pravno obuhvate zločini nad Jevrejima za vrijeme vladavine nacista, što je direktno utjecalo na formuliranje člana II Konvencije. I tako, kad UN 50 godina kasnije donese odluku u kojoj jednu zemlju (Izrael) pravosnažno optuži da čini „zločin protiv čovječnosti“ prema jednom narodu (Palestincima), onda je tom presudom rečeno da se ponavlja isti zločin koji su počinili nacisti u periodu od 1933. do 1945. godine nad Jevrejima.

    „Distanciranje od terorizma počinjenog u ime ideologije“

Mnogo prije 11.9, a s tim datumom još intenzivnije, počelo se tražiti od muslimana da se distanciraju i osude sve zločine koje bilo koji pripadnik islama počini u njegovo ime. Postoji razlika između „distanciranja“ i „osude“. „Distancirati“ se mogu samo od nekoga na koga sam ranije prenio dio ingerencija da me zastupa, govori u moje ime, bori se za moje interese. I kad vidim da dotična osoba (grupa, stranka, udruženje) kroči putem kojim nije ovlaštena, ili je taj put natopljen krvlju nedužnih civila, onda imam moralnu obavezu da se distanciram. S osudom je još lakše, osuditi može svako svačiji postupak bez obzira na povezanost osobe koja se osuđuje s djelom.
Ako imamo ovo na umu, zbog čega bi se bilo koji musliman morao distancirati od „El-Kaide“ i „terorizma“? Koji je musliman bio saglasan da „El-Kaida“ govori u njegovo ime pa se sad moramo od njih distancirati? Musliman treba osuditi činjenje zlodjela, ali shodno gore navedenom, ne u manjem obimu nego što treba osudit zločine u ime bilo koje druge ideologije koje trenutno iza sebe ostavljaju smrt i bol. Odnosno, zbog čega se nikad od Amerikanaca ne traži da se distanciraju od zločina Busha, (a trebali bi, jer su oni svojim glasanjem prenijeli dio svoje ingerencije na političare koji su počeli ratove u Afganistanu i Iraku) jer se ti zločini čine u ime jedne druge ideologije? Odnosno, zbog čega niko ne traži od Nijemaca da se distanciraju od neonacista i njihovih djela počinjenih u ime „čiste germanske rase“?

Ali, vratimo se na temu o trenutnom „izraelsko-palestinskom“ konfliktu. Procionističke i projevrejske organizacije širom svijeta su organizirale okupljanja podrške cionističkoj invaziji Gaze i samim tim podrške jednoj organizaciji koja se po definicijama može slobodno nazvati terorističkom jer po Ženevskoj konvenciji čini „zločin protiv čovječnosti“. Njemačke vlasti su odnedavno u svoj zakonik uvele paragraf po kome je kažnjivo „podržavanje terorističkih organizacija“. Da li će ikome na um pasti da učesnike ovakvih protesta krivično goni po ovoj osnovi? Jedva. Jer isti ti političari koji su donijeli te zakone (oni su u prvom redu izglasani da se stane u kraj „El-Kaidi“) s cionistima Zapadne hemisfere su ruku pod ruku marširali na ovakvim skupovima.
I ne samo to, pokazali su toliku drskost da su slali pozivnice islamskim centrima (dokumentovana je pozivinica jednoj džamiji u Berlinu) gdje ih se poziva na priključenje ovakvim procionističkim protestima.
Prenesimo ovo u kontekst jedne druge terorističke organizacije, koja niti ima državu, niti sjedište u UN-u, niti vojsku niti infrastrukturu – El-Kaide.
Zamislite da muslimani izađu na ulice Zapadne Evrope i ne samo da počnu održavati skupove podrške terorističkim napadima 11.9. (nećemo se baviti teorijama zavjere i uzet ćemo kao dokazanu činjenicu da je to maslo „El-Kaide“), nego još da šalju pozivinice američkim ambasadama u zemljama Zapadne Evrope da im se priključe?
Smiješan primjer? Da, ali upravo se ovo dešavalo ovih dana kad su jevrejske zajednice po visokotiražnim njemačkim dnevnim novimama plaćale reklamni prostor gdje su pokušali probuditi razumijevanje za masakre nad palestinskim civilima.

Epilog:

Moj stari nije bio blesav. Znao je kristalno jasno da je, i pored mog jaukanja i zavijanja, tu riječ samo o mom „cirkuzanju“. Pustio bi me prvo da odglumim svoje.

Pored moralnog zadovoljstva mog brata mislim da mu je bilo važnije znati da se neutralni posmatrač (naš babo) nije dao prevariti  mojim teatralnim nastupanjima nego je sankcionisao moje ponašanje.
Nažalost, danas oni ljudi koji ukazuju na činjenice vezane za “izraelsko-palestinski“ konflikt, kao što su novinari, po koji političar, UN, nemaju „kaiša“ da sankcionišu:
a) agresiju nad Palestincima i
b) drsko ponašanje i potcjenjivanje razuma ljudi koji o tome odlučuju.

Leave a Reply

*

captcha *